Rijetko gledam fudbal, ali kada se završilo Svjetsko prvenstvo i Argentina je odnijela konačnu pobjedu, moj krug prijatelja je bio na cijelom ekranu za Messija, odjednom mi je bilo mnogo emocija u srcu. Navikli smo da pričamo o pokojnoj lepotici i o kraju junaka. Navikli smo da koristimo starost da opišemo nazadovanje osobe u svom profesionalnom polju ili osjećaj nemoći kao da to može otkloniti žaljenje. Žaljenje je kraj života većine ljudi, ali nije Messijevo. Kada se zviždi posljednji, bez obzira u kojoj se vremenskoj zoni nalazimo, svi navijamo za iste ljude. Koliko ljudi na ovom svijetu može dozvoliti drugima da rezoniraju sa svojim tugama i radostima u tolikoj mjeri? Mnogo je priča o teškom radu na ovom svijetu, ali malo ljudi se zaista oslanja na naporan rad kako bi stvorili čudesan kraj. Bio sam veoma, veoma ljubomoran na Mesija jer nikada nisam verovao da postoji neko u stvarnom svetu ko može imati srećniji kraj nego u stripovima. U trenutku kada je Messi održao Svjetsko prvenstvo, kao da je Xiangbei pobijedio na nacionalnom takmičenju kao da je odabrana grupa djece završila konačnu evoluciju, spasila svijet i nikada se nije odvojila, kao da srce Iron Mana još uvijek kuca nakon što je slomio njegovo prstima kao da je dječak koji seče zmajeva konačno skočio na noge i ubio zmaja u posljednjoj sekundi priče. Zahvaljujući Mesiju, dao mi je da shvatim da život nije samo žaljenje može biti vječno
